Sa 14 godina primljena sam u jednu školu. Dosta drugačiju školu od one u kojoj sam bila do tada. Primljena sam u privatnu internatsku školu. Kao djevojka koja nikada prije nije bila bez roditelja više od 12 dana, dve emocije su preovladavale kada sam saznala da se selim iz rodnog grada – neopisivo uzbuđenje i manji strah. Strašile su me razne predrasude koje sam imala o svemu. Ali sada, nakon 8 mjeseci života u internatu, podijeli ću sa tobom sve predrasude kojih se sjećam, kao i realnost koju sam jako brzo shvatila.
1. Sve je kao u seriji ili filmu u kome ima škole sa internatom
Jedna jako očigledna stvar jeste da ništa nije kao što je u filmovima, i to se takođe odnosi na internat. Iako bih rado živjela u internatu poput Hogvartsovog, to prosto nije realnost situacije. U internatu nema toliko drame kao što filmovi to pokazuju. I iskreno sam zahvalna tome.
2. Djeca u internatu su poslata tamo jer su bezobrazna i nekontrolisana
Ukratko – ne. Dosta djece je upravo došlo u internat jer su sami htjeli. Motivacije mojih cimera variraju- od samo želim da živim u ovom gradu do htio sam težu školu. U mom internatu, svi su super. Iskreno, ljudi tamo su kao da si birao najbolje ljude iz moje škole i stavio ih pod isti krov. Naravno, sa nekima se slažem bolje nego sa ostalima, ali i dalje svako je jedinstven na svoj (često čudan) način.
3. Internatski roditelji su grozni
Ne! Imamo dva internatska roditelja (ako niste upućeni – internatski roditelji su odrasli koji se brinu da jedete, spavate, učite, da ste srećni itd). Oboje su jako razumni i iskreno dobri ljudi. Jedna od njih nam često pravi slatko kada je zamolimo 🙂 . Uvijek nam pomažu i zaista su besprekorni, i tu su za nas 24/7 ( u retoričkom a i u bukvalnom smislu – primorani su da žive sa nama).
4. Ima previše pravila
Ja bih rekla onako. Internet se gasi u 10, i kažem ti nikom se to ne sviđa. Žalili smo se ali ništa. Radnim danima se smije napolje do 21:30, dok je to vikendom do 22:30. Od 17:00 do 19:00 se mora učiti, i ne smije se kasniti na doručak i večeru (ručak je u sklopu škole). Mislim to sam i očekivala, pa se nisam mnogo žalila. Internati su strogi, i oduzimaju dio slobode koji imaš kada živiš sa roditeljima. Za razliku od roditelja, u internatu nema kompromizovanja ili dogovora za pravila – kako kažu tako je. Samim tim ne bih rekla da ima previše pravila, ali pravila se moraju poštovati.
5. Ti i cimerka će te se uvijek sjajno slagati
Nije tačno. Ja imam cimerku- i naš broj svađa je zaista ogroman. Možda misliš da ja i moj najbolji drug živimo zajedno nikada se ne bi svađali- ali da ti kažem da lažeš samog sebe. Živjeti sa jednom osobom 24/7 potpuno je drugačije nego gledati je samo u školi i nešto vremena van nje. Moraš staviti u obzir da ako budeš živio u internatu, (najvjerovatnije) ćeš upoznati nasumično-odabranu osobu prvi put, i bum- sada živiš sa njom. Što se tiče mene, ja sam jako srećna što sam nju dobila za cimerku, i mnogo smo se više zabavljale nego svađale. Imala sam sreće na toj lutriji, a vjerovatno ćeš i ti. Kao što sam prije spomenula, još imam da upoznam lošu osobu koja se pridruži našem internatu.
6. Život u internatu je loš
U internatu se uvjek nešto dešava. Ako ne to, uvjek nešto može da se desi. Razmisli o tome – vrata te dijele od tvojih prijatelja, i uvjek možeš da odeš bilo gdje sa njima. I internatski roditelji često organiuzuju zanimacije po internatu. Internat je kao jedna velika, raznovrsna, ponekad nefunkcionalna, ali uvjek topla i zabavna porodica. I bilo koliko bio nekada usamljen, ona je uvjek tu za tebe. Moj život u internatu nije mogao biti bolji, i svaki momenat, i dobri i loši, rado bih ponovo proživjela. I jedva čekam da se ova situacija sa pandemijom umiri kako bih se vratila legendama što su ljudi iz internata.
