Ajna je svoju istinu saznala sa 15 godina, nakon što je upisala srednju školu gde je bila izložena različitim pitanjima, poput pitanja za ime oca.
Sama sam krenula u potragu i našla mamine nalaze koje je dobila ’92-e kada je preživjela ratno silovanje, rekla je Ajna u razgovoru.
Ajna kaže da je imala poprilično ugodno detinjstvo sa porodicama majke i očuha. Njena majka je bila poprilično zaštitnički nastrojena tako da nije bilo mogućnosti da svoju istinu sazna ranije. Kako kaže, u životu nikada nije imala tužne trenutke zbog nedostatka ljubavi, već nedostka normalnosti koju nameće društvo.
U prvoj školi mama mi je bila kurva a ja sam bila kopile. U drugoj školi su prestale priče o tome pa su počeli pričati da moj očuh nije moj pravi otac, da je moja majka konobarica i da Boga pitaj čije je dijete. Falila mi je ta vrsta normalnosti koja je društveno nametnuta jer sam vazda bila izložena takvim komentarima samo zato što je okolina znala da je moja majka bila samohrana ili da nemam biološkog oca nego očuha.
Izlazak u javnost i formiranje udruženja
Ajnin prvi izlazak u javnost je bio 2018. godine što znači da je bilo potrebno punih deset godina psihološke i stručne podrške kako za nju tako i za njenu porodicu. To je za sve njih bila ogromna promena s obzirom da je, kako kaže, veći deo njene porodice saznao ko je ona i kako je došla na ovaj svet baš na osnovu medija.
Za mene lično je bila najveća promjena jer sam živjela u svjetu u kojem sam bila primorana zbog te neke sramote da lažem o svom ocu. Svojim izlaskom u javnost sam potvrdila majci ono što sam joj rekla i prvi put kada sam je vidjela nakon što sam saznala istinu. A to je da neću da je osuđujem i da ne treba da se boji društva i da sam odlučila da ću sve što je u mojoj moći da uradim i da pomognem ženama preživjelim i djeci rođenoj zbog rata.
Ajna je trenutno predsednica udruženja Zaboravljena djeca rata koje se bavi podrškom deci rođenoj kao posledica ratnog silovanja i deci čiji su očevi pripadnici stacionarnih/mirovnih/humanitarnih jedinica.
Prvenstveno smo htjeli da radimo vezano za naše majke. One pate i diskrimirane su u našem društvu i nekako je to jedan od osnovnih strahova i razloga zašto majke često ne govore djeci da su došli na ovaj svjet kao posledica ratnog silovanja. To je logičan strah s obzirom da smo odrasli u društvu koje je odbilo podržati naše majke.
Neću više da budem samo X u sistemu
Zakonodavni sistem u Bosni i Hercegovini priznavao je samo ime oca kao validno ime na identifikacionim dokumentima. To je bio povod za inicijativu koja je pomogla Ajni da više ne bude Ajna X Jusić.
To je u slučaju dece rođene zbog rata prilično diskriminirajuće, ali je diskriminirajuće po cjelo građanstvo. Svako mora da ima pravo izbora. Činjenica je neka djeca nemaju oba roditelja ili jednog roditelja, da mnoga deca doživljavaju nasilje od strane roditelja, nebitno da li je rječ o mami ili tati. Nije ovo priča samo za nas – za djecu rođenu zbog ratova, već priča svih nas.
Ajna kaže da državljani Bosne i Hercegovine nisu imali prilikuda biraju ime roditelja i da je sama uloga majke u zakonodavnom sistemu te države nije dobra. Kako kaže, ta inicijativa je poslala poruku za jednoroditeljske zajednice poput nje i njene.
Naš zakon ne prepoznaje samohranu majku sa djetetom kao porodicu već kao zajednicu. Kroz tu inicijativu smo uradili puno za sebe, ali i za cjelo građanstvo jer su se žene možda i prvi put zapitale zašto sve ono što rade za svoju djecu nigdje nije ni zapisano ni poštovano.
Ajna – primer čitavom društvu na Balkanu
Bez obzira na to na koji je način došla na ovaj svet, mržnja sigurno nije pojam koji možemo vezati za Ajnu. Ona smatra da nije fer da mladi žive prošlost i da im je potrebno osigurati neki prostor da mogu da rastu.
Tim mladim ljudima kažem da iako živimo u svjetu lažnih ratnih heroja i stvarnih ratnih zločinaca, ne smijemo sebi kao društvo dozvoliti da nas ime jednog ili više loših pojedinaca obilježi i da to cjeli naš život vodi. Želim svojim primjerom da pokažem da ja nisam dozvolila da me ime jednog ratnog zločinca obilježi i da mi usmjeri put po nekom lošem planu – da širim govor mržnje i sl. nego da sam odlučila da uradim upravo ono suprotno iz razloga što me ne smje definisati ta prošlost. Ja nisam to derište, nisam to kopile i nisam osoba koja će ikada prenositi te ratne zločine.
Bilo mi je važno da kažem ljudima da se možemo osloboditi tog tereta prošlosti i moramo ga poštovati činjenično baš onako kako je bilo, ali da ne smjemo baš uvjek da ga nosimo nego da moramo gledati u budućnost. Cjelokupan aktivizam koji provodim mi je važan jer na kraju dana shvatim da je moj glas moja terapija i to je ono što sam naučila kroz sve ovo vrjeme, zaključuje Ajna.
*Autor naslovne fotografije: Denis Štrbo
