Srpski studenti u Sloveniji podržali su blokade fakulteta u Srbiji i sve zahteve studenata. Kako je sve počelo i kako je izgledao njihov skup, za Youth Vibes opisala je Lena Bašić, direktorka Organizacije srpskih studenata u Sloveniji, a njenu izjavu prenosimo u celosti:
Pre tačno 15 dana, 12. 12. 2024. godine smo, kao organizacija prvi put čuli, da će se pripadnici naše dijaspore okupiti ispred Ambasade Republike Srbije, te u vidu mirnog protesta zbog aktuelnih dešavanja u matici najpre odati počast stradalim žrtvama u Novom Sadu, a onda i na savestan i odgovoran način izraziti nezadovoljstvo, čiji je uzrok višedecenijska politička tiranija visokih političkih funkcionera. Iako sam smatrala da je dva dana zapravo jako kratak vremenski period za okupljanje studenata, ispostavilo se je da je zaista veliki broj studenata svojim prisustvom podržao kolege u domovini. Bilo nas je mnogo, mada smo svesni da će određeni mediji, u svojim izveštavanjima, brojno stanje prisutnih promeniti i u velikoj meri umanjiti, kako bi na taj način obezvredili važnost podrške studentske dijaspore.

Skup je bio zakazan za subotu, 14.12.2024. godine, sa početkom u 11 časova i 52 minuta.
Prilikom mog dolaska na protest, otprilike 30 minuta pre početka skupa, zatekla nas je grupa ljudi koja je kredom crtala oblike ljudskih tela – tačno 15, u čast svih 15 žrtava koje su izgubile život ispod nadstrešnice tog kobnog dana u Novom Sadu. Osobe koje su bile zadužene za iscrtavanje oblika ljudskih tela doneli su, simbolično, i crvene i bele ruže (crvene za decu, bele za odrasle, koji su svoje živote izgubili usled neadekvatnog delovanja i reagovanja nadležnih institucija). Crteži i ruže postavljeni su direktno ispred vrata Ambasade Republike Srbije.
Pored crteža i ruža, svako ko je želeo mogao je da zapali sveću u čast poginulim žrtvama. Organizatori skupa obezbedili su i određeni broj sveća, pa su oni koji nisu doneli svoje mogli uzeti sveću i zapaliti je ispred Ambasade.
Par minuta pre početka samog skupa, obratili su nam se predstavnici organizovane grupe “Sviće – dijaspora”, koji su se zahvalili na našem dolasku u tako velikom broju i objasnili motiv ovog skupa. Tom prilikom su pročitana imena i prezimena svih žrtava iz Novog Sada, koje ne smemo zaboraviti, a koja su, na ogromnu žalost njih samih, kao i članova njihovih porodica, samo nastavila zlokoban trend stradanja, koji se je, na neki način etablirao i skoro potpuno normalizovao u Srbiji, nakon masakra u osnovnoj školi ,,Vladislav Ribnikar” i Malom Orašju i nestanka male Danke, što jasno pokazuje u kakvom se anomaličnom stanju nalazi naše društvo.
Posle minuta ćutanja, obratila nam se koleginica iz Novog Sada, aktivistkinja, koja je pročitala tekst, a njene reči su se urezale svima u srca, jer su nas još jednom podsetile zašto smo otišli iz Srbije. Niz nepravdi koje vlast sprovodi prema studentima tokom protesta samo se nastavlja: otmice, tuče, nasilno i plaćeno gaženje mirnog naroda koji ima pravo na protest, hapšenja nevinih ljudi, paljenje imovine i slanje policije na vrata aktivista i još mnogo toga, vodi nas ka jednom zaključku – PRAVO NA IZRAŽAVANJE DRUGAČIJEG RAZMIŠLJANJA I SLOBODA GOVORA U SRBIJI NISU MOGUĆI.
Ton glasa devojke bio je srceparajući, dok su se tuga i suze mešale, zadržavajući se da ne poteku. Tuga nas je sve obuzela tako jako, posebno zbog činjenice da smo tamo daleko, dok se naše kolege i sugrađani suočavaju sa neprestanim terorom vladajućeg režima.
Za sam kraj okupljanja smo dobili papire, hemijske olovke i koverte, na kojima smo mogli da napišemo reči podrške studentima u Srbiji, koji se na prvom frontu bore za istinu i promenu sistema koji je, nažalost, oterao toliko naših studenata iz države.

Ovo su trenuci kada sam najponosnija na činjenicu da delim krv sa Srbima. Postoje trenuci kada se i stidim svog naroda, jer je, nažalost, priča koja kruži inostranstvom o tome kakvi smo – u velikom broju slučajeva istinita. To je zato što je manjina glasna, a ta manjina je toliko GLASNA da je svojim delovanjem uspela da uguši i najmanji pokušaj, koji bi doprineo njihovom nadjačavanju. Zbog toga je već došao krajnji čas, da se izborimo za to, da se i mi, studenti čujemo i primereno reagujemo, a ne da svake godine, sve veći broj nas napušta domovinu i odlazi u različite krajeve širom planete, u potrazi za boljim životom, često shvatajući da, u tim dalekim mestima i nije toliko lepo, ali, kako bi rekao naš narod, između dva zla, uvek biraj ono manje.
,,A sad malo ona(I)”, što reče jednom, pred kraj prošlog veka Mirko Topalović (Bogdan Diklić)
Pismo podrške
Pismo podrške studenata iz Slovenije takođe prenosimo u celosti:
Pre nego što bilo šta u nastavku obrazložimo, želimo jasno istaći, da smo grupa studenata iz dijaspore, koja nije član nijedne političke stranke, organizacije niti bilo kakve druge inicijative čije je delovanje praćeno nekim vidom političke konotacije.
Drage naše koleginice i kolege,
Mi, srpski studenti sa raznih univerziteta u Sloveniji, želimo da vam uputimo reči podrške i zahvalnosti u ovim važnim i zaista teškim trenucima za sve nas. Duboko cenimo vašu hrabrost i odlučnost da se borite za vrednosti koje su ključne za budućnost naše zemlje – slobodu, pravdu i dostojanstvo svih građana.
Vaša nepokolebljiva želja za korenitim društvenim promenama, borbeni duh i istrajnost služe kao snažna inspiracija i nama, van domovine, da budemo deo promene, uprkos fizičkoj udaljenosti. Želimo da znate da niste sami – mi smo uz vas mislima, rečima i delima.
Hvala vam što želite da izlečite naše društvo, koje je već decenijama izloženo mnogobrojnim anomalijama, kao i intelektualnom i kulturnom genocidu. Vi ste simbol svetlosti koja će pobediti tamu.
Citirajući maestra domaće književnosti, Mešu Selimovića, da čovek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem vas ohrabrujemo u vašoj nameri da se borite za ono što je ispravno, a mi ćemo nastaviti sa pružanjem pomoći i podrške na sve moguće načine.
S ljubavlju i solidarnošću,
Organizacija srpskih studenata u Sloveniji