Lifestyle

Bolje karantin nego sirena

U Srbiji je u poslednjih 20 godina čak tri puta uvedeno vanredno stanje, i to u istom mesecu. Da li se ona međusobno mogu porediti?

Prvo vanredno stanje proglašeno je 24. marta 1999. kada je NATO započeo vazdušni napad na više gradova Srbije. Drugo 12. marta 2003. kada je ubijen premijer Zoran Đinđić. Treće 15. marta 2020. zbog epidemije korona virusa.

Kada je počela NATO agresija na Srbiju 1999. godine, naš narod je donekle to očekivao, ali opet ih je iznenadilo. Ko je još spreman na rat? Ljudi su ostajali bez svojih najbližih, ali i bez svojih domova. Padale su bombe, rušile se zgrade i kao da je bio večiti mrak.

Bombardovanje Beograda 1999.

Sada, kada je vanredno stanje u Srbiji gotovo, pitali smo ljude koji su preživeli i bombardovanje i karantin, da li je tada bilo teže nego danas. Ima li ikakvih sličnosti i da li je bolje biti u karantinu, nego slušati sirenu za vazdušnu opasnost?

Kako Miljana (51) kaže, lakše je ležati kod kuće miran u krevetu nego se kriti u podrumu. Sa tom činjenicom da je danas lakše slažu se i svi naši ostali sagovornici.

Svako je to doba doživeo drugačije kao što i danas karantin svako drugačije podnosi, ali je jedno sigurno. Sada našeg neprijatelja ne čujemo i ne vidimo, a tada samo ga i te kako čuli i videli. Mnogo je lakše sedeti kod kuće i gledati neki dobar film, nego sedeti u mraku bez struje, navodi Tomislav (68).

Sve je bolje nego non stop iščekivati kako svakog trena može da se sruši bomba na tebe i tvoju porodicu, dodaje Milan (48).

Takođe, Milica (42) nam je ispričala priču svoju priču i ono što je doživela dok se porađala 1. maja 1999. kada je u bolnici bio potpuni mrak.

Bukvalno je bilo jezivo i ja sam se previše bojala za bebu. Bilo nas je tri trudnice i od straha nismo smele ni da razgovaramo, a na dnu prozora sestre su stavljale ćebiće da, u slučaju ako pukne staklo, ne odleti u bebe, kaže Milica.

Istina je, sloboda je nešto bez čega čovek ne može da živi, ali još gore je kad nemaš spokoja. Kada je sve što čuješ sirena za opasnost, buka i pucanj. Kada svakog trena strepiš da ne ostaneš bez svog doma i svojih najbližih. Te godine pucale su bombe, našem narodu se rušio svet, rušila se država. Sve što im je trebalo je mir i tišina. To je ono što mi imamo danas, zar ne?

Danas virus ipak bira koga pogađa, i najčešće je to starija grupa ljudi. Tada bombe nisu birale. Te godine bombe su usmrtile puno dece među kojima su bile i bebe.

Niko ne kaže da je danas lako. Ne možeš da budeš s nekim ko ti je drag. Ne možeš da otputuješ negde. Da izađeš do grada i sedneš u kafić. Normalno je da svima nedostaje „stari“ život. Prosto nam je dosadilo da budemo zatvoreni. Iščekujemo dan kada će se sve vratiti u normalu kao što su i ljudi tada iščekivali taj 10. jun, kada je prestala vazdušna opasnost.

Tada se stalo sa životom u Srbiji na 78 dana. Danas ne možemo reći da je sve stalo. Ljudi i dalje obavljaju svoj posao od kuće, i donekle život i dalje funkcioniše. Internet je stvar koja nam umnogome olakšava. U kontaktu smo sa svim ljudima do kojih nam je stalo.

Tada učenici nisu išli u škole, čak su neke škole i srušene. Niko tada nije ni mislio na školu. Danas takođe učenici ne idu u škole, međutim tu je online nastava, koja zapravo i ne funkcioniše tako loše. Ne znamo kako ćemo završiti ovu školsku godinu, ali se barem čujemo sa svima iz škole.

Činjenično stanje je da je danas mnogo lakše, jer je sve bolje od rata. Mada neki i ovaj period nazivaju nekom vrstom „rata“. Ako su naši stariji, naše porodice preživele pravo bombardovanje i pravi rat, možemo i mi sedeti kod kuće.

Znaš šta, nek se doba preokrenu, nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu. Pa šta, vetri nek pomahnitaju, nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare