Svojom glavom

Dan žena mi je najvažniji praznik, a evo i zašto

Osvanuo je Dan žena i ne pamtim kada sam se ovako radovala nekom prazniku. I ne, ne jer ću možda dobiti poneku ružu ili bombonjeru. Slatko čak ni ne jedem. Ne ni jer jedva čekam da obučem novu haljinu.

Osvanuo je Dan žena i ne pamtim kada sam se ovako radovala nekom prazniku. I ne, ne jer ću možda dobiti poneku ružu ili bombonjeru. Slatko čak ni ne jedem. Ne ni jer jedva čekam da obučem novu haljinu. Radujem mu se jer ću u 17.30 časova biti na Slaviji. Na protestnom maršu — za dostojanstvo, platu i život. I ne znam za bolji način da kao žena obeležim ovaj važan datum.

Nedavno sam se iz malog grada preselila u metropolu Beograd. Živim u delu grada koji je udaljen od centra oko 40-ak minuta. Kako nisam u vezi, niti poznajem svoje komšije i komšinice na višem nivou od onog brzinskog ćao u prolazu, uglavnom se vraćam sama kući. Iz tog razloga smanjila sam svoje izlaske posle 18 časova, kada uveliko pada mrak. Ne idem zabačenim ulicama. Nosim pantalone i bluzu svakog dana. Međutim, preselila sam se jer studiram. Studiram jer želim da naučim i idem na predavanja, koja se nekada završe nakon tih 18 časova. I kako onda?

Svaki put kada uđem u gradski prevoz, pogotovo kada zađe sunce, trudim se da ne budem okrenuta leđima muškoj osobi. Nekada uhvatim sebe kako se nadam da će slobodno mesto pored mene u autobusu ostati slobodno, jer ne znam ko bi mogao da ga zauzme. Kada uz sve uzdanje da će sve biti u redu konačno stignem na svoju stanicu, sledi nova briga — da li ću bezbedno da dođem do stana, jer su ulice nedovoljno osvetljene? Tih 10 minuta od stanice do stana listam svoj imenik kako bih pozvala nekoga da mi drži strah, često se praveći da se ne plašim i da mi ne smeta što zbog svog roda moram da bodrim sebe da će sve biti u redu, a samo želim da stignem do stana i jedem nakon napornog dana.

Zašto se plašim? Plašim se jer ima toliko onih koji ne razumeju da je ne zapravo ekvivalent znaku stop. Plašim se jer sam učena da je mrak opasan. Plašim se jer su žene ubijane jer odlučuju da prekinu partnerske odnose ili koriste svoja formalna prava. Plašim se jer je za samo 9 nedelja 2023. godine ubijeno 9 žena. A najviše od svega se plašim što među žene spadaju one koje volim. A svaka od nas može biti na mestu ovih 9.

Pa kako onda mogu da se radujem ovom danu? Kako sam smela da ga željno iščekujem? Srećna sam što smo shvatile da može ruža, ali mora revolucija. Srećna sam što sam na prethodnim protestima viđala istinsku empatiju u očima žena. Podršku, razumevanje i razbijanje mita o čuvenoj ženskoj sujeti. Ponosna sam što se prisećamo onih zbog kojih imam prava i mogućnosti da sada kucam ovaj tekst. Da odem na protestni marš pa kasnije na piće sa drugaricama. Ponosna sam i što su partneri, braća i drugovi žena takođe učesnici protesta, i to bez pokušaja da na bilo koji način banalizuju sve sa čime se susrećemo. Jer samo žena zna šta znači biti žena.

Ipak, ne samo što volim što sam žena, već mi je i čast da budem žena. I ne — ne jer se smatram pripadnicom lepšeg pola (zapravo mi taj narativ jako smeta). Pa ni zbog određenih bioloških predispozicija. Čast mi je što nasleđujem jednu Gerdu Lerner, socijalistkinje u Njujorku, Klaru Cetkin, Rozu Luksemburg, Lepu Mlađenović, Nedu Božinović, Linu Vušković, Sofiju Trivunac… Zahvalna sam što su i neke druge žene danas prepoznale problem poreza na roze, nejednakih prava mama preduzetnica, mobinga na poslu, visoke stope femicida… Ispunjena sam jer sam sigurna da će žene biti sve glasnije.

Zato mi je Dan žena najvažniji praznik. I svakog dana ću težiti ka tome da biti žena bude sve više praznik, a sve manje prokletstvo. Udružimo se u toj misiji, jer je to najmanje što zaslužujemo.

Vidimo se na Slaviji!

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare