Dušan Tasić je od najranijeg detinjstva, od vrtića, bio izložen zločinima iz mržnje samo jer mu je glas bio drugačiji od ostalih dečaka.
Od početka detinjstva sam se više skontao i družio sa devojčicama, jer su one bile prihvatljivije, dok dečaci uopšte nisu hteli da se druže sa mnom. Nazivali su me svakakvim imenima samo zato što, eto, zvučim piskavo.
Neuklapanje u društvene norme
Dušan je odmalena bio odbačen jer se, kako kaže, nije uklapao u neki model onoga što interesuje dečake.
Ja sam odrastao bez oca i nikada nisam naučio neke stvari koje se u društvu gledaju kao da su “za dečake”. Na primer, nikada me toliko nije zanimao sport ili nikada nisam seo da naučim da igram fudbal.

Njega je uvek zanimalo zašto bi ga odbacivali iz društva samo zato što nema ista interesovanja kao oni. Bio je svestan da je to ružno ponašanje, ali, kako kaće, kada ti se to nešto stalno dešava – navikneš se na to.
Meni nikada nije bilo jasno zašto. Nikada nisam mogao da razumem zašto bi mene neko nužno mrzeo zbog stvari koje ne mogu da promenim o sebi i zašto bih ja bio nazivan svakakvim imenima.
Podrška porodice i prijatelja
U borbi protiv nasilja su u Dušanovom životu veliki faktor igrali prijatelji i majka. On kaže da jako vrednuje svoje prijatelje jer su oni, za razliku od majke od koje je očekivao da uvek bude uz njega jer joj je dete, birali da se druže sa njim, a u bilo kom trenutku su mogli da izaberu da izađu iz njegovog života.
Poštujem svoje prijatelje jer su oni bili tu uvek, iako nisu morali, da mi pomognu da se ja izborim sa tim stvarima. Samim tim što sam ja trpeo određeno nasilje, trpeli su ga i oni.
On kaže da mu je majka dosta pomogla na način da nikada nije dozvolila da poklekne ili da dozvoli sebi da pomisli da je manji u odnosu na ljude koji su ga malgtretirali.
Ja sam imao situacije kada sam hteo da menjam školu i kada uopšte nisam hteo da izađem iz kuće, baš zato što mi se to dešavalo stalno, gde me je ona bukvalno isterivala napolje i bila u fazonu „Ti ćeš da izađeš i ti nećeš da promeniš školu. Ti ćeš da ideš u tu školu i da se suočiš sa tim problemom zato što je svaki problem rešiv“. To je ono što je meni pomoglo da izgradim karakter.

Odakle potiče mržnja?
Dušan kaže da je puno razmišljao o tome odakle kreće zločin iz mržnje. On smatra da veliku ulogu u tome igra okruženje.
Niko ne može da se rodi sa mržnjom. Mržnja se uči. To je do okruženja, načina vaspitanja i toga kako se neka individua oblikuje kroz život. Ja sam vaspitavan na način da nikoga ne mrzim.
Dodaje da njegovo iskustvo pokazuje da ljudima koji čine zločine iz mržnje, ta uverenja neće da se promene konstantnim pritiskom i nametanjem nečega što suprotna strana misli da je ispravno.
Ljudi su naučeni mržnji i oni misle da je to ispravno. Ako misliš da je nešto ispravno, zašto bi to menjao?

Popularnost kao dobitak uticaja, ali i izloženost zlonamernim komentarima
Dušan neretko na društvenim mrežama, konkretno na TikToku gde broji preko 200 hiljada pratilaca, deli sa ljudima svoje lično iskustvo. Popularnost na društvenim mrežama donosi veću odgovornost, ali i više komentara, pa i onih negativnih, koji su Dušana, kako navodi, na početku jako boleli.
Ko god danas kaže da ne obraća pažnju na komentare – laže. Mi smo ljudska bića i takve stvari te dotiču. Međutim, naučiš da se nosim sa tim jer naučiš da razgraničiš šta je mržnja, a šta konstruktivna kritika.
On je svestan da nemaju svi istu količinu samopouzdanja da se na početku izbore sa mržnjom bez razloga i navodi da je imao veliku sreću da ima ljude oko sebe koji su mu bili neizmerna podrška u periodu kada se meni činilo da nema nikavu podršku. Poruka koju šalje tim ljudima je:
Ako te ljudi mrze zbog stvari koje ti ne možeš da promeniš – ti nisi kriv zbog toga. Nikada jedna individua ne treba sebi da dozvoli da se utopi u društvo ukoliko ona to ne želi. To je jako bitno i to je jedna od stvari koje na društvenim mrežama pokušavam da plasiram kao glavnu poruku i kao glavni cilj mog postojanja.