Društvo

Generacija ’02. se odjavljuje

Zaista, ko bi poverovao u zatvaranje škola kada nije raspust ili neki praznik? Međutim, prošlogodišnji i ovogodišnji maturanti su ipak uspešno priveli kraju svoje srednjoškolske dane, iako su radili pod nepredviđenim okolnostima.

U prethodnih godinu i po dana, ceo svet se borio i, nažalost, još uvek se bori sa pandemijom Kovida-19 kojoj se ne nazire kraj. U centru svakog problema nalazi se radno sposobno stanovništvo koje je moralo da se izbori sa gubitkom radnog mesta, prelaskom na drugačiji način rada ili smanjenjem zarade, a mene zanima sledeće – koju poziciju zauzimaju mladi u svim tim problemima?

Kovid-19 nam je svima promenio živote. Ako se setimo 2019. godine i života pre pandemije, jedan normalan dan mlade osobe bi izgledao otprilike ovako: ustane ujutru, doručkuje, ako ide u školu ili na fakulet, završava obaveze oko istih. Kada stigne na čas ili predavanje, tamo je dočekaju prijatelji, učionica bude ispunjena smehom i nadvikivanjem đaka, a nakon završetka nastave svaki srednjoškolac ili student obično ode na kafu ili prošeta gradom, vrati se kući, pogleda neku seriju ili film i  potom odmara (ili se baci na učenje jer se do zadovoljavajuće ocene tada nije moglo tako lako). Tada niko nije ni slutio da će kroz par meseci sve biti totalno drugačije.

Promena plana

Početak je 2020. godine, maturanti se raduju kraju srednje škole, koriste vreme koje im je ostalo i provode ga sa prijateljima iz odeljenja. Ostali osnovci i srednjoškolci dolaze redovno na časove, neki da bi se družili, a neki da bi popravljali ocene. Po školama počinje da se priča o zaraženima, o tome kako se virus širi, a spominje se i zatvaranje škola, ali učenici kao učenici, naravno, ne veruju u to. Zaista, ko bi poverovao u zatvaranje škola kada nije raspust ili neki praznik?

Iz dana u dan se sve više pričalo o zatvaranjima svih obrazovnih ustanova, o prelasku na onlajn nastavu i radu kod kuće i kada se to stvarno desilo, mišljenja su bila podeljena: odraslima to nije odgovaralo, dok su đaci bili oduševljeni – ne mora da se uči, ne moraju redovno da se prate časovi ili se isti ni ne održavaju i samim tim, može duže da se spava. Nakon nekog perioda usledio je i karantin, nismo nigde mogli da se krećemo, niti da se viđamo sa bilo kim, osim sa ukućanima. Tada su maturanti koji su završavali srednje škole postajali zabrinuti zbog mature, prijemnih ispita, ali najviše zbog toga što se rastaju, a nije im dozvoljeno da se poslednji put pozdrave sa svojim profesorima i drugovima iz generacije, koje će život odvesti na različite strane.

Foto: privatna arhiva dopisnice Miljane Đorđević

Maturanti u doba pandemije

U istom problemu našli smo se i mi, ovogodišnji maturanti. S obzirom da su nas u drugom polugodištu vratili u škole, bilo nam je za nijansu lakše, ali ne sasvim: cela generacija bila je podeljena u dve grupe koje su u različitim terminima i naizmenično išle u školu, smenjujući se iz nedelje u nedelju. Naravno, viđali smo se privatno, van škole, družili se i zezali, kao i svi raniji maturanti, ali nije bilo isto.

Učionice su bile prazne, škola pusta. Mnoga prijateljstva su rasturena, mnoge srednjoškolske ljubavi propale i kada god bismo pitali profesore da druga grupa dođe bar na kratko kako bismo ponovo bili svi zajedno u klupama, oni bi nam kroz blag osmeh sažaljenja, ali uz negodovanje odgovarali da to nije moguće zbog epidemioloških mera. Mogu da tvrdim da smo svi bili ljuti zbog toga jer su nam uskratili poslednje dane koje je trebalo da provodimo svi zajedno. Mogli smo da se prisećamo dogodovština sa ekskurzija, nekih svađa i prepirki dok smo još bili klinci i da poslednji put pobegnemo svi zajedno sa časova jer bismo unapred znali da nam profesori neće zameriti. Ipak smo mi maturanti.

Ipak žurka za kraj

Ti isti maturanti su zahtevali od uprava škola da im ispune bar poslednju želju u srednjoj školi – želeli su tradicionalnu žurku u školskom dvorištu poslednjeg dana te školske godine i maturantima ujedno poslednjeg dana srednje škole, kako bi svi zajedno proslavili kraj još jednog bitnog poglavlja u svojim životima.

Nažalost, i taj zahtev im je bio odbijen, ali maturanti nisu dozvolili da se završi na tome. Gimnazije kojima je poslednji dan škole bio istog dana, a kasnije i stručne škole, dogovorile su se da naprave zajedničku žurku na amfiteatru na Nišavskom keju i da na taj način proslave kraj srednjoškolskog doba.

Foto: privatna arhiva dopisnice Miljane Đorđević

Naravno, mnogi su strahovali od mera i rasturanja okupljanja, ali takvih problema nije bilo. Nadležni organi su im izašli u susret i bili su tu samo radi bezbednosti. Kakve utiske sa žurke nose maturanti niških gimnazija i koliko je bilo teško organizovati četiri škole, najbolje će nam reći sami organizatori i organizatorke, kao i učenici koji su prisustvovali spomenutoj žurci.

Smatram da smo za kratko vreme koje smo imali vrlo uspešno uspeli da realizujemo proslavu zadnjeg dana sa ostalim gimnazijama. Jako mi je drago da je sve prošlo u najboljem redu i da je svim maturantima bilo lepo i da su uživali, kaže Anđela, jedna od organizatora proslave.

Bilo je veoma neobično, ali u isto vreme i zanimljivo s obzirom da se nikada pre nisu spajale sve gimnazije zajedno i slavile. Iako su se mnogi protivili ovoj organizaciji, svi su se dobro proveli i uživali, poručuje Aleksandra, ovogodišnja maturantkinja.

Mislim da je organizacija bila super i koliko god da je meni lično taj dan bio tužan jer smo se rastajali, dobra muzika i društvo popravili su utisak i učinili ovaj događaj nezaboravnim, dodala je Maja, maturantkinja Gimnazije Stevan Sremac.

Ovo okupljanje će svakako ostati svim maturantima u sećanju kao dan ispunjen divnim druženjem, dobrom muzikom i lepim raspoloženjem, a na kraju u ime svih ovogodišnjih maturanata poručujem sledeće – generacija ’02. se odjavljuje!

Pretplati se
Obavesti o
guest
1 Komentar
Najstarije
Najnovije Najviše glasova
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Robert
Robert
2 godine pre

Bravo Miljana bas kao pravi novinar