Lifestyle

Svetski dan dijabetesa: Prepoznaj simptome na vreme

„Jesi li gledala Catwoman? Pa Hali Beri isto ima dijabetes. I Nik Džonas, pevač neki, to valjda slušaju mladi danas. Sad ti je novo i malo deluje strašno, ali naučićeš da živiš s time“, govori mi psihološkinja Instituta za majku i dete u Beogradu, sada već davnog avgusta 2016. godine.

Puno puta u svakodnevnom govoru čujemo ili kažemo prejeo sam se, dobiću dijabetes, ili nazivamo veoma slatku hranu dijabetičarskom.

Svake godine se 14. novembra obeležava Svetski dan dijabetesa, bolesti za koju su svi čuli, ali retko ko zna da postoji više tipova sa različitim simptomima.

Tip 1 se često pojavljuje rano u životu, a dugo ignorisanje naznaka može dovesti do komplikacija. Zato, hajde da iskoristimo ovaj praznik kao povod da se edukujemo i podignemo svest o autoimunom stanju koje neretko pogađa mlade.

Često prepoznam iznenađenje na tuđem licu kada bez problema dajem sebi insulin na javnim mestima.

U osnovnoj školi sam skrivala dijabetes jer me je pratila sramota izazvana svim predrasudama koje okružuju ovu dijagnozu. Kada bi mi porodični prijatelji iz Francuske i Engleske nabavili senzor koji olakšava praćenje šećera u krvi, nosila sam znojnicu ili trake preko ruke, ne jer je bilo potrebno, već da bih sakrila ovu različitost.

Najčešća zabluda je da se dijabetes isključivo dobija nezdravim načinom života, prvenstveno ishranom, i da uglavnom pogađa samo starije i gojazne ljude. To su zapravo odlike dijabetesa tipa 2.

Međutim, dijabetes tip 1, veoma čest kod mladih, jeste autoimuna bolest. Nastaje kada imuni sistem, prilikom odgovora na neku stranu opasnost, napada i uništava i zdrave ćelije pankreasa koje proizvode insulin. Okidač često može biti stres, ili kao u mom slučaju, virus ili infekcija.

Insulin je hormon koji doprema šećer koji unesemo u ćelije, kako bi ga one pretvarale u energiju. Pošto ga telo sada ne luči samo, potrebno je uneti ga eksterno.

Najčešći simptomi su: ekstremna žeđ, češće mokrenje (pogotovo noću), gubitak telesne težine, povećan apetit, umor, slabost, mučnina, zamućen vid, čudan miris daha, grčevi, posekotine koje ne zarastaju.

Ukoliko posumnjaš da ti ili neko koga poznaješ ima dijabetes, šećer u krvi se lako može proveriti u lokalnoj apoteci. Idi ujutru na prazan stomak i saznaćeš rezultat odmah nakon merenja glukometrom koje traje oko 10 sekundi.

Normalne vrednosti ujutru našte kreću se od 3.6 do 6.0 mmol, ali one zavise i od uzrasta.

Kada su me tog popodneva pre nekoliko godina primili u Institut za majku i dete, šećer mi je bio 25, tako da je već bilo sigurno da nije u pitanju slučajnost.

Sećam se da nije bilo više slobodnih kreveta na endokrinologiji i medicinske tehničarke koja mi daje prvu dozu insulina u levu ruku.

Ne postoji proizvod ili terapija alternativne medicine za koje je do sad dokazano da dugoročno rade.
Jedino što može da se desi je da pankreas ispusti poslednje trzaje insulina, u slučaju remisije. Remisija će se definitivno završiti, kada će spoljašnje unošenje insulina biti nužno.

Nakon standardne obuke na Institutu i u Bukovičkoj banji, po povratku kući sam sa roditeljima posetila prostorije udruženja „Plavi krug“.

Dodir sa onima koji su već prošli kroz ono što ti sada polaziš i osećaj zajednice su neprocenjivi. Postoje različita oflajn i onlajn udruženja i grupe za podršku i edukaciju odraslih, dece i njihovih roditelja.

Volela bih da sam u 6. razredu mogla da vidim ovu sliku.

Ovo je Lila Mos, koja je krenula stopama majke i prošetala pistom svetski propraćene revije Versace x Fendi sa svojom insulinskom pumpom na veoma vidnom mestu.

Reprezentacija je jako bitna, i zato sada biram da budem ono što je mlađoj meni trebalo. Nije mi problem da po sedamstoti put odgovorim na standardna pitanja poput „A jel’ te boli?“, „Zašto nosiš sok svuda?“, a ni na ozbiljnija kao što je „Kako si otkrila?“ ili „Kakav ti je to krug na ruci?“, nekad postavljeno od strane radoznalih vršnjaka, a jednom i sumnjičave profesorke na kontrolnom, misleći da je nekakva naprava za varanje.

Na početku ovog puta sam morala ceo svoj raspored da podredim dijabetesu i tadašnjim insulinima. Danas znam kako da ga prilagodim svom ritmu i uklopim u svoje aktivnosti, dok ga držim pod kontrolom.

I na kraju, psihološkinja je bila u pravu – naučiš da živiš sa time.

Dijagnoza me je pogurala da malo ranije od većine vršnjaka preuzmem odgovornost, shvatim važnost svakodnevnih navika, naučim da prigrlim delove sebe koji su možda stigmatizovani i nisu opšteprihvaćeni.

Otvoreno pričanje o mom iskustvu je pomoglo već nekoliko ljudi iz kruga moje porodice i naših poznanika da otkriju dijabetes u ranoj fazi.

Podeli ovaj tekst sa nekim koga želiš da informišeš, podigni svest i prepoznaj simptome na vreme.

Pretplati se
Obavesti o
guest
0 Komentari
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare