Kako je ova tema već naširoko raspravljana, tekst će poslužiti prvenstveno kao analiza odgovora levice u dve najvažnije evropske zemlje, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu, a potom i kao analiza šireg konteksta i opšteg političkog klimata evropskih zemalja.
Kao što je spomenuto, proteklih gotovo deceniju u Evropi proteklo je u znaku jačanja desnice i ekstremne desnice. Teoretičari ovaj razvoj pripisuju ekonomskoj krizi sa sredine i kraja prošle decenije, kao i emigrantskoj krizi i porastu cena uzrokovanim okretanjem ka ekološkoj održivosti. Krucijalno ovde je što je ovo jačanje naročito obeleženo među mlađim glasačima.
Kako Politiko piše, broj glasača ispod 30 godina koji glasaju za AfD je u odnosu na poslednja dva izbora za Evropski parlament skočio za čak 11 procenata dok u Francuskoj, tradicionalno najliberalnijoj evropskoj zemlji, oko 30 procenata mladih koji su glasali na istim tim izborima, glasali su za Marin le Pen.
Ono što je ipak zanimljivo primetiti je da, iako je većina evropskih država uspela da nekako reši ove probleme i krize, to ipak nije uzrokovalo da desnica oslabi. Naprotiv, čini se da su ekstremne opcije nikad prisutnije i nikad snažnije posvuda.

Ekonomska kriza je prevaziđena a još jedna posebna odlika je što glavni emigrantski centri, poput glavnih ili velikih gradova u kojima se desnica borila za nadmoć (Pariz, Milano, Rim,…), pa upravo u tim gradovima ekstremno-desne opcije uglavnom imaju najgore rezultate.
Ispostavlja se da su neki od retkih teoretičarskih predloga koji su opstali kao mogući razlozi buđenje nacionalnog identiteta kao odgovor na sve internacionalniji svet te potom i ,,ugledanje” na Trampa i primer koji je postavio 2016. Iste godine kada su ekstremni desničari u Britaniji odneli najveću pobedu, verovatno u svojoj istoriji, i na referendumu izborili izlazak Ujedinjenog Kraljevstva iz Evropske unije. U ovom slučaju, mladi su glasali najčešće za ostanak u Evropskoj uniji i broj onih koji misle da je izlazak iz Unije bio loša odluka je samo rastao kroz godine. BBC piše da je već preko 80 posto mladih do 24 godine već 2018. godine smatrao Bregzit greškom i oštro se protivio idejama UKIP-a i Reforme.
Kada to imamo ustanovljeno kao jedine motive koji su ostali prisutni i eventualno tačni, možemo evropske zemlje posmatrati kroz prizmu pre i posle Trampa. Naravno, svi gorenavedeni motivi su i dalje ostali u retorici predstavnika ekstremne desnice u većini evropskih zemalja i migrantska platforma i jeste nešto na čemu se, čini se, najlakše dobijaju glasovi.
Dakle, značajan broj evropskih država žive desnu ili ekstremnu desnu populistiku već dugo pre Trampa uključujući i našu. Takve države poput nas i Mađarske kao najprominentnijeg primera ovakve zemlje u Evropskoj uniji odlikuju neznatne promene na duže staze. Kada je cela Evropa imala nagli osvrt na levo i ka ekološkim partijama, režimi poput ovih su te sveopšte evropske promene gotovo u celosti izbegli. To bi u teoriji trebalo značiti da su bili u stanju izbeći i skori porast nacionalnih tenzija.
To naravno nije bio slučaj, te je tako Viktor Orban, uprkos mračnim predviđanjima za njegov FIDES, izbore 2022. dobio relativno lako, sa mnogo izbornih neregularnosti i u nedemokratskim uslovima ali svakako, i sa nacionalnom platformom koja se pokazala uspešnijom nego što je iko predviđao. Po istim principima vladaju i vlast zadržavaju i u Belorusiji, Turskoj, Rusiji, Srbiji i sličnim režimima koji se razlikuju samo po stupnju autokratije. I ovi režimi su poslužili kao primer ostalim populistima širom starog kontinenta šta je moguće sa malo dorađivanja ustava.
Britanija je živela sličnu situaciju do ove godine. Naravno, njihov sistem svakako ne odlikuju nedemokratske mere na nivou ovih iz istočne i jugoistočne Evrope, ali primetno je da su takozvani Torijevci, kako su gubili popularnost u pripremi za ove izbore, sve više srljali ka populizmu i sve ekstremnijoj retorici. Sve u pokušaju da prikupe one konzervativne glasove koji su od njih odustali i umesto toga ukazali poverenje UKIP-u ili Reformi. I pored toga što u tome nisu bili uspešni, ovakva retorika je njih poslala u jedan od najgorih poraza koje njihova stranka pamti. I ovde se opet pokazao značaj slobodne demokratije. Uprkos populizmu i pokušaju pokretanja stalno kontroverznih tema poput migracije i antievropskog sentimenta, brojne greške i loša pozicija u koju su doveli Britaniju ostali su u sećanju glasača i nije bilo sumnje u njihovu odluku i slanje Torijevaca u opoziciju. I ovde su mladi odigrali ključnu ulogu. Kako britanski medij Conversation piše, na ograničenom uzorku, prema njihovom istraživanju, manje od 8 posto mladih je glasalo za njih na ovim izborima.

Ipak, to nije slučaj u svim zdravim demokratijama. U nekim zemljama, čak i nakon dobijenih izbora i relativnog neuspeha u odnosu na očekivanja glasača, popularnost raste. Tako je Đorđa Meloni u Italiji ove godine popravila svoje procente u odnosu na izbore pre dve godine i osigurala svoju poziciju do daljnjeg. I ovde, iako ne može biti govora o naročitim izbornim neregularnostima, primetno je koje su teme u fokusu i na koji se način predstavljaju.
A možda najviše zabrinjavajuće od svih je što je jedna od najekstremnijih partija u Evropi, Alternativa za Nemačku ove godine ostvarila zabrinjavajuće rezultate. Početkom septembra oni su imali najviše glasova u Turingiji, prvoj provinciji u kojoj su i nacisti svojevremeno odneli prvu izbornu pobedu, a AfD (Alternative für Deutschland) je potom zauzeo i visoko drugo mesto na izborima u Saksoniji. Ovo samo govori o tome koliko je njihova popularnost porasla u odnosu na prethodne izbore.
I Nemačka i Italija su među zemljama koje su relativno skoro krenule putem jačanja desnice i ekstremne desnice, odnosno nakon predsedničkog mandata Donalda Trampa i ne čini se da usporavaju. I pored toga, oba ova režima obeležila je i neočekivana podrška mladih ljudi te većina istraživanja pokazuje da osnovu AfD-ovog biračkog dela čine upravo glasači mlađi od 30 godina.

Sa druge strane, poput Britanije, i Francuska je rekla ne Marin le Pen i njenoj desnoj i populističkoj stranci. Nakon svih istraživanja koja su pokazivala da popularnost njene stranke raste i nakon ubedljive pobede nad Makronovom strankom u izborima za Evropski parlament, Makron je iznenada raspisao izbore kako bi proverio volju francuskog naroda. Nakon pobede Le Penove u prvom krugu, u drugom krugu je ujedinjena levica zauzela iznenađujuće prvo mesto ostavivši time Le Penovu na dalekom trećem mestu nakon što je francuski narod uvideo pred kakvom se opasnošću nalazi. Ipak, ni tu nije kraj jer je Makron još jednom pokazao političku nepodobnost te svojim izborom premijera, ne samo što je uskratio levici demokratski izglasano pravo da imaju svog predstavnika na toj poziciji, već je dobijajući odobrenje stranke Marin le Pen obezbedio njoj lepu sliku u javnosti i priliku da dobrano spremi kampanju za predsedničke izbore koji sleduju Francuskoj, ako sve bude po planu, 2027. godine.
Iako su Britanija, Francuska a nešto ranije i Poljska, u sukobu sa budućnošću koju njihove desne i često i populističke opcije obećavaju, iako su dakle oni uspeli da se izbore za još jedno davanje šanše demokratiji, to se najčešće ne dešava.
I upravo u tome, pored svih direktnih i partnerskih razloga, leži pravi razlog zašto će cela Evropa sa posebnom pažnjom gledati na američke predsedničke izbore. Jer još jedna Trampova pobeda mogla bi da znači još jedno jačanje desnice. I ovaj put, i njegov mandat kao i mandat svih evropskih desnih populista možda bude trajao mnogo duže nego što je iko spreman na to. A mi najbolje znamo kako to može biti.